Miljenko Marotti - portret laureata Nagrade Tošo Dabac
Autor : Vinko Šebrek, Andrea Buzov | DATUM: 5.05.2011.
Fotografu Miljenku Marottiju dodjeljeno priznanje Nagrada Tošo Dabac za 2010. godinu
Autor: Miljenko Marotti
Pustinja

Jednoglasnom odlukom Povjerenstva i verifikacijom Skupštine Fotokluba Zagreb na sjednici u ožujku ove godine dodijeljeno je visoko priznanje Fotokluba Zagreb „Nagrada Tošo Dabac“ za 2010. godinu, gospodinu Miljenku Marottiju, članu Fotokluba Zagreb.

Fotoklub Zagreb je 1975. godine ustanovio „Nagradu Tošo Dabac“, kao trajan spomen na doajena hrvatske fotografije, koji je svoju umjetničku fotografsku karijeru izgradio kao član i dugogodišnji predsjednik Fotokluba Zagreb.

Od tada se nagrada svake godine dodjeljuje pojedincima u znak priznanja za postignuća u fotografskoj umjetnosti, posebno u domeni izlagačke djelatnosti, unapređenju fotografske kulture, zapažene aktivnosti u klubu i fotografskim asocijacijama i sve to u cilju promicanja fotografije u Zagrebu, Hrvatskoj i svijetu.

Nagrade se sukladno Pravilniku dodjeljuju u obliku Povelje i Plakete sa likom Toše Dabca, jednom zaslužnom fotografu izvan Kluba i jednom autoru, članu Fotokluba Zagreb. O nagradi je odlučivalo posebno Povjerenstvo kluba, a verificirala ju je Skupština Fotokluba Zagreb, na svom redovitom godišnjem zasjedanju.

Za 2010. godinu dobitnici nagrade su: Stephan Lupino, poznati i priznati profesionalni fotograf svjetskog ugleda, i Miljenko Marotti, neprofesionalni foto-umjetnik također svjetskoga ugleda i član Fotokluba Zagreb.
Autor: Vinko Šebrek
Miljenko Marotti

U skladu s planiranim aktivnostima Fotokluba Zagreb, obojica laureata su bili predstavljeni zagrebačkoj publici prigodom otvorenja njihovih autorskih izložbi u Foto-klubu Zagreb, u utorak 19. travnja 2011. godine, kojom prigodom su im svečano uručene nagrade.

Za tu prigodu tiskan je specijalan katalog sa prikazom fotografskog stvaralaštva nagrađenih brojnim dotadašnjim nagradama, nacionalnog i međunarodnog značaja.

Kad nagrade i priznanja stignu u prave ruke, a to je slučaj s kolegom Miljenkom Marottijem, takvo priznanje najviše obraduje njegove članove obitelji, prijatelje, kolege i štovatelje. Ja sam jedan od njegovih mnogobrojnih kolega i štovatelja, pa bih želio nešto više reći o njemu, nego što je to javnost saznala prigodom svečanosti uručenja nagrade.

Nagrada Tošo Dabac, koju smo sa pravom nazvali našom Nobelovom nagradom za fotografiju i njen laureat Miljenko Marotti to svakako zaslužuju. Umjetnička su djela takva da mogu primamiti pogled stvaratelja, a razveseliti oči onih koji nisu stvaratelji. Mislim da je ova definicija umjetničkih djela Plinija Mlađeg, kad je riječ o likovnom stvaralaštvu fotografskim aparatom Miljenka Marottija – najtočnija.
Autor: Miljenko Marotti
London

Jer njegova djela doista magnetskom snagom umjetničkog izražaja privlače pogled stvaratelja, gotovo na isti način kao što prenose radost umjetničkog doživljavanja onima koji nisu stvaratelji, koji su znatiželjna publika.

Kad kažem likovno stvaralaštvo fotografskim aparatom, onda taj aparat vidim kao kist koji, vođen rukom majstora, nevjerojatnom brzinom stvara na licu mjesta, doslovno brzinom oka; ono što oko u trenutku prenosi u umjetnikovu dušu i odatle izlazi kao doživljaj koji umjetnik želi podijeliti sa svima… upravo tako: u duši Miljenka Marottija uvijek dežura jedan fotoaparat i kad nešto privuče umjetnikovu pažnju, aparat djeluje trenutno.

Oko je samo okidač. Veliki Goethe kaže: Ono što neobrazovanim ljudima u umjetničkom djelu pada u oči kao priroda, baš to nije priroda (izvana), nego čovjek (priroda iznutra).

Kad promatramo fotografije velikog putnika Miljenka Marottija imamo dvojak doživljaj: gledamo prirodu izvana a zapravo vidimo čovjeka iznutra, jer Marotti ima tu sposobnost – dopustite mi da tako kažem – da nam na trenutak, neopazice, posudi svoje oči i vanjski dio prirode gledamo unutrašnjim doživljajem umjetnika, dakle dijelimo ono što je stvaralac najprije podijelio sam sa sobom kao impresiju, a onda je impresiju podijelio s nama kao ekspresiju.

Autor: Miljenko Marotti
Bijelo-plavo

Rekao sam Veliki Putnik. U Tireni Marina Držića stoji i stih: Tko doma ne sidi i ne haje truda,/po svitu taj vidi i nauči svih čuda.
Stih Marina Držića, koji mi je naprosto, kao ptica, dolepršao u pamet kad razmišljam o Miljenku Marottiju vezan je za njegovo odrastanje u obitelji umjetnika i njegovom ljubavlju prema putovanjima i prema fotografiji.

„Ako ima likovnog i umjetničkog u mojim fotografijama onda to imam zahvaliti i obiteljskom okružju u kojem sam odrastao. Majka i otac, operetna primadona i dramski glumac (izraziti ljubitelj likovne umjetnosti) kao i moj stric Miro (režiser i povjesničar umjetnosti) uvijek su me upućivali na lijepo i estetsko.

Odrastao sam uz komentare na reprodukcije Tintoretta, da Vincija, Massacca, Rubensa i ostalih majstora uz diskusije o svijetlu i tmini na slikama o koloritu i načinu na koji su prikazani. Zaljubljenost u impresioniste i likovno rezultirala je mojim pokušajem transformacije fotografija u nešto slično tom izrazu“, rekao mi je jednom Marotti, govoreći o utjecaju obitelji na njegovo umjetničko formiranje. Studirao je vrlo uspješno medicinu.

Specijalizirao je radiologiju, pa je danas prof. dr. sc. Miljenko Marotti Voditelj odjela abdominalne i torakalne dijagnostike Kliničke bolnice „Sestara Milosrdnica“ u Zagrebu i sveučilišni profesor radiologije na Medicinskom i Stomatološkom fakultetu u Zagrebu. Fotografija, iako nije njegova profesija, ona je njegova najveća ljubav, koja mu pruža neopisivo zadovoljstvo.

Autor: Miljenko Marotti
Metal

Ona ga je zanimala još od djetinjstva, a prvu iskru ljubavi za fotografiju potpalio je njemu, njegov stric Rudi još u osnovnoj školi, što je ponukalo njegovu majku da mu kupi prvi fotoaparat rusku „Smenu“.

U početku je fotografirao sve što mi je bilo zanimljivo, posebno članove obitelji, obiteljska događanja, slavlja, prijatelje i poneki detalj s putovanja.

Kasnije tijekom studentskih dana zanimanje za fotografiju je raslo, tako da mu je postojeći fotoaparat s vremenom postao nedostatan, iscrpio je sve njegove mogućnosti, pa je nabavio u to vrijeme najpopularniji fotoaparat Roleflex 35, leica format s poluautomatskim mjerenjem svjetla.

Završetkom studija nastavio se još intenzivnije baviti fotografijom, educirati i ulagati u opremu u okviru svojih mogućnosti i potreba. Postavljajući sebi visoke kriterije, kako zanatskih tako i kreativnih dimenzija u istraživanju fotografskog medijskog prostora, Marotti, mogli bismo reći nastavlja istraživanja tamo gdje su zastali velikani fotografije.

To za njega znači - stalno fotografiranje, čitanje i neprekidno učenje iz knjiga, stručnih časopisa i učenje od boljih. O tome je Marotti svojedobno rekao: „Prvi 'pravi' fotić kupio sam u Benghaziju, u Libiji 1977 godine, gdje sam radio kao mladi liječnik. Olympus OM-2 s lećom 55mm i blendom f/1.4.
Autor: Miljenko Marotti
Ghadames

Kad sam nabavio svoj prvi teleobjektiv Tamron 70-210, osjećao sam se kao pravi 'fotograf'. Tada je fotografija za mene dobila drugu dimenziju. Počeo sam otkrivati drugi svijet, onaj kroz tražilo fotoaparata.

U to doba 'otkrio' sam dijapozitive, koji su bili vrlo popularni, s kojima sam pretpostavljam naučio bolje kadrirati, jer kod 'dijača' nema popravka ili mogućnosti izreza.

Naravno stradali su ukućani, šira obitelj i prijatelji koji su morali gledati sve moje uratke na projekcijama za naših obiteljskih ili prijateljskih druženja.

Nakon toga nabavio sam Pentax 645; nakon njega priuštio sam si svoj prvi Nikon F 100. Odličan analogni aparat s lećom 17-35mm i blendom f/2.8, i teleobjektiv Sigma 70-200, f/2.8. Tada nastupa vrijeme prelaska na digitalnu tehnologiju. Prvi aparat bio je Finepix 9 Fuji s elektroničkim tražilom i kliznim objektivom.

Tu sam se susreo s prvim ograničenjima digitalne fotografije a to je kašnjenje u vremenu reakcije aparata. Dok se motiv izoštri i aparat eksponira, prolazi cijela vječnost. Drugo ograničenje bila je preeksponiranost bijelih površina uz gubitak detalja. Prvi digitalni Nikon D70 zadovoljio je moje potrebe, ali nije dosegao kvalitetu analognog F 100. Slijedeći Nikon, D 200, bio je odličan aparat i njime sam definitivno prešao u digitalce, a navedeni nedostaci uglavnom su izbjegnuti.

Autor: Miljenko Marotti
Ganges

Danas rabim Nikon D 3 i Nikon D 7000 s objektivima Nikon 24-70mm f/2.8, Nikon 70-200mm f/2.8 Nikon, 300mm f/2.8 i Nikon 12-24mm f/2.8.

Dolaskom u Fotoklub Zagreb 2002. godine počelo je moje ozbiljnije druženje s fotografijom, u smislu izlaganja i učestvovanja na žiriranim izložbama.

Nakon što su vidjeli moje radove dobio sam veliku potporu i ohrabrenje od 'starih članova' Kluba, prvenstveno Vinka Šebreka, Vlatka Lozića, Ive Pedišića i pokojnog Joze Vranića. Učio sam slušajući.

Čedo Gros uputio me u 'tajne' sudjelovanja na FIAP-ovim žiriranim izložbama a Krešo Mehičić razbistrio mi je pojam 'uredne fotografije ('makni iz kadra višak i sve ono što odvlači pažnju!'). Ne trebam naglašavati da su mnogi razgovori sa klupskim kolegicama i kolegama, razna predavanja, stručni sastanci, fotografske radionice… oblikovale moj fotografski credo.“

A budući da je umjetnost sastavni dio njegova života, taj njegov fotografski credo izrastao je u umjetnost najviše fotografske razine. Otuda, svijet gledan kroz objektiv njegova fotoaparata dobiva neku drugu dimenziju i one stvari i događaji koji se za mnoge čine neprimjetnim i nebitnim, njegovim izoštrenim intelektom i umjetničkom imaginacijom dobivaju novi smisao i novo značenje.

Autor: Miljenko Marotti
Kiša u Sienni

Kao medicinar, Miljenko Marotti istražuje život, a kao umjetnik nam pokušava dočarati taj život u njegovu iskonskome značenju. Samuel Butler bi rekao: Život je kao i ljubav – sav razum je protiv njega, a sav zdravi instinkt za nj.

Zato Miljenko Marotti tu ljubav prema životu prenosi u svoju umjetnost kao svoju najintimniju poruku. Profesija radiologa omogućava mu da sagledava nesagledivo.

I to što je nesagledivo kao da je ugradio u svoju umjetnost i darovao nam u obliku nenadmašnih fotografskih doživljaja kojim doživljajima, dok gledamo njegovo stvaralaštvo, kao da sami, evo sad!, prisustvujemo.

Najviše ga zaokuplja life fotografija, koja je i najzahtjevnija u svijetu vizualnih umjetnosti, iako se u njegovom fokusu nađu i mnoge druge teme i motivi, od portreta, preko arhitekture, urbanog i prirodnog krajolika, životinjskog svijeta, cvijeća do apstraktne i eksperimentalne moderne fotografije.

U life fotografiji, Miljenko snimkom zaustavlja vrijeme i mjesto, lokaciju, događaj, komponira fotografiju u jednom djeliću sekunde, dok u ostalim njegovim novijim radovima najčešće ga prepoznajemo kao neumornog istraživača, vedrog i nesputanog kolorista, raznovrsnih likovnih formulacija, i koji su u svakom pojedinom slučaju do kraja dorađeni i dosljedno izvedeni.

Autor: Miljenko Marotti
Zagreb

O tome nam kaže: „U svome fotografskom stvaranju ja sam 'svaštar' i snimam sve i sva. Nije mi toliko važan žanr koliko fotogeničnost ili kolorit nekog motiva. Doista doslovno, iz svega se može napraviti fotografija.

Držim da je to tajna dobre fotografije. Slika se nalazi u svemu ali je moraš pronaći. Kad se ufuraš u takav način gledanja sve postaje jako zanimljivo i zabavno. Na putovanjima volim slikati život ulice, jer mislim da tako najbolje možeš uhvatiti ozračje mjesta i zemlje koju posjećuješ.

Naravno tu je arhitektura, priroda i ljudi, pa tako imaš cjelinu. Afrika me definitivno očarala, od prirode, faune i flore. To je poseban tip fotografije i u 'art' smislu se posebno ne cijeni ali meni je draga. Naravno i u tome se može 'izvući' art ali ipak je teže. U svakom slučaju, barem za mene, treba puno fotografirati. Ako sa putovanja na kojem snimim 5 do 7 tisuća slika izvučem 5 fotografija za natječajne izložbe ja sam zadovoljan.“

Premda posebno ne izdvaja svoje uzore među fotografima, rado ističe mnoge čijim se djelima i ostvarenjima divi. Majstorima zagrebačke škole, mističnim pejzažima Josipa Klarice, Abadžićevoj igri svjetlom, Zagrebom Marije Braut, Lozićevim Galebovima, Pervanu, Brkićima, Mjedi, Fabijaniću, Lupinu i drugima. Najviše ga veseli nova mlada generacija koja nastavlja drugim putovima ali slijedi tradiciju i pokazuje vrijednosti i snagu hrvatske fotografije.

Autor: Miljenko Marotti
Metal

Od stranih fotografa oduševljavaju ga radovi Ansela Adamsa, Helmuta Newtona, Roberta Mapplethorpe, Roberta Cappe, Bressona i drugih svjetskih znamenitih fotografa.

Svoje fotografije je rado pokazivao drugima, pa je tako sudjelovao na brojnim skupnim izložbama, a priredio je i deset samostalnih izložaba, i gdje se god pojavio sa svojim fotografskim zapisima izazivao je pravo oduševljenje.

Zato što njegove fotografije predstavljaju pravu likovnu poslasticu svakom ljubitelju fotografskog stvaralaštva, kako onima koji se više oslanjaju na tradicionalne i zanatske vrijednosti, tako i onima zahtjevnijim ljubiteljima likovne umjetnosti i fotografskog umijeća.

Posebne rezultate postigao je u izlagačkoj fotografiji, sudjelujući na brojnim natječajima i izložbama u klubu, zemlji i u svijetu. Tako u proteklih nepunih deset godina, otkako se bavi izlagačkom fotografijom, njegovih 430 fotografija primljeno je na oko 190 salona diljem svijeta, koje su nagrađene s više od dvadeset međunarodnih i domaćih nagrada.

To je rezultiralo time što mu je Međunarodna fotografska federacija, FIAP, dodijelila umjetničko zvanje Artist FIAP, a ove godine očekuje dobivanje zvanja EFIAP. Ove godine dodijeljen mu je na Skupštini Hrvatskog fotosaveza naslov Majstora fotografije Hrvatskog fotosaveza II. reda.

Autor: Miljenko Marotti
Hvarska polja

Njegova izložba povodom dobivanja nagrade Tošo Dabac, kao i njegov sveukupni umjetnički opus čine cjelinu, nose pečat njegove snažne osobnosti. Govoriti o njegovim radovima, bilo pojedinačno bilo o tematskim cjelinama koje pratimo na ovoj izložbi, čini mi se nepotrebnim.

Jer, izložba i cijeli njegov opus imaju svoju zaokruženu cjelinu, s jasnim i prepoznatljivim autorskim rukopisom.
Studiozan pristup fotografiranju i perfekcija pri obradi fotografija, kao i tankoćutnost njegova umjetničkog izražaja čine jedinstvenu sastavnicu koja razotkriva njegov snažan autorski identitet.

Za izložbu je odabrao 15 kolekcija sa po 9 fotografija uglavnom novijeg datuma: dvije kolekcije koje prikazuju London za kišnog dana kroz staklo slavnog londonskog autobusa na kat (double decker), snimljene 2010. Godine; dvije kolekcije rižinih polja na Baliju i kolekcija ritualnog kupanja žena u Gangesu u Indiji (2010.); kolekcija Toskanskih pejzaža (2009.); kolekcija „impresionistički obrađenih“ slika Zagreba (2003.); kolekcija Opatovina zimi (2011.); kolekcija Kiša u Sienni (2010.); kolekcija Proljetni Jarun (2011.); kolekcija Bijelo-Plavo (2007.); kolekcija Metal (2004.), za koju je dobio FIAP-ovu zlatnu medalju na 33. Zagreb salonu umjetničke fotografije; kolekcija Zeleno-Plavo, kolekcija Pustinja (2006.) i kolekcija Ghadames (Libijski pustinjski grad iz 13 stoljeća pod zaštitom UNESC-a, 2009).

Ovaj esej o Miljenku Marottiju, o njegovom profesionalnom i fotografskom životu, završavam Rumunjskom narodnom poslovicom koja kaže: Nije učen onaj tko čita knjige, nego onaj tko zna što čita. Kad bismo tu narodnu mudrost prenijeli na stvaralaštvo Miljenka Marottija, mogli bismo reći da Marotti zna što čita, odnosno što fotografira.

Autor: Miljenko Marotti
Bijelo-plavo

U jednom razgovoru rekao mi je: „Pitaš me, Vinko, o mom profesionalnom i 'fotografskom životu' i što je potrebno da se sve to ukupno ostvari.

Mislim da su znatiželja, mašta, upornost, tolerancija, puno rada, otvorenost prema ljudima, volja za učenje i ljubav prema onom što radiš najvažniji.
U umjetnosti je najljepše igrati se. Zato se igram.
Najbolje na to pitanje odgovara sentenca koja mislim da je bit svega.
Uspjeh nije cilj nego putovanje.

Za promociju moga fotografskog rada i poticaje u mom stvaralaštvu, pored klupskih kolega i kolegica, moram se posebno zahvaliti na pomoći i podrški gospođi Nikici Badrov i predsjedniku CroaArt foto kluba Luki Marottiju, koji su mi omogućili niz izlaganja u njihovom izložbenom prostoru.

Zahvaljujem povjerenstvu i Skupštini Fotokluba Zagreb za dodjelu nagrade „Tošo Dabac“ za životno djelo, jer kad sam počinjao izlagačku djelatnost i rad u klubu doista nisam niti sanjao da bih je mogao dobiti. Vraćam se na sentencu - Uspjeh nije cilj nego putovanje. Trudit ću se da i dalje putujem.“

Robert Schumann je davno napisao: Između znanja i stvaranja postoji golem ponor preko kojega se često tek poslije teških borbi izgrađuje most. Miljenko Marotti je svojim fotografijama sagradio taj most.

Vinko Šebrek
Počasni predsjednik Fotokluba Zagreb

BROJ POSJETA : 1429
 
Pretraživač fotografija
Upišite jednu ili više riječi koje opisuju fotografije koje želite vidjeti.
Posljednja galerija
Studio Erceg Portoflio
Studio Erceg Portoflio
Autor:Sandra & Zoran Erceg
Vidi čitavu galeriju
Analiza fotografija
shadows of Graz
shadows of Graz
Autor:
Graz i njegove siluete za vrijeme zalaska sunca
Random Fotografija